TEBI LJUBAV gade, meni NEKRETNINA: Ne razumijem vas cure, godinama sjedite pored SVOG STARCA, pa gdje vam je ponos…

Vedrana Rudan ovoga puta osvrnula se na instituciju propalog braka i zašto ljudi, a posebno žene, ostaju u njemu! Naravno, iz njoj svojstvenog ugla gledanja.

S vremena na vreme se sjetim šta to ljubav jeste ili je bila. Mokri dlanovi, potreba da mu njuškaš tijelo, osjećaj boli kad mu u društvu ne smeš zavući ruku među noge. Minuta bez njega je muka, sat bez njega je rana, dan bez njega je plivanje u vrućem ulju.

Sjećam se, najgori su mi bili trenuci kad bih ležala uz nekog od muževa i mislila na njega koji mi je bio i hrana i piće i sunce i nebo i kiša i zima i ljeto i jesen i vazduh koji dišem.

Žudnja ponekad postane neizdrživa, pa prelomiš. Zakoračiš u sreću za koju znaš da ima rok trajanja. Kakve to veze ima? Jebeš život bez sušenja grla kad ga iznenada ugledaš na ulici.

I tako od tijela bez koga ne možeš do tela koga se želiš rješiti onako kako se ubica želi rješiti leša. Svi oko nas gaze istu vodu, nama se samo čini da je naša bara najdublja i najprljavija. Ne kapiramo.

Životi su nam reprize tuđih života. Vječne ljubavi nema. Svadba je uvijek početak kraja jedne ljubavi. Mlada to ne zna. Mladoženji su rekli da je njegov ulazak u brak poraz, njena je pobjeda. Ona je udata, ona je normalna.

Upravo traje sezona svadbi, svatovi na svakom uglu. Bilo bi žalosno da mi, cinični promatrači, nekoliko puta nismo prošli kroz isti cirkus. Zašto je forma još uvijek bitna? Zato što država može lakše kontrolisati dvojac opterećen dečurlijom i kreditima nego razularene samce i samice?

Ponekad ne možeš vjerovati svojim očima što ti država radi. Kod primanja u bolnicu moraš onoj na portirnici reći u kakvom si bračnom statusu?! Što ako odbiješ odgovor? Pustiće te da krepaš? Jebote! U dvadeset i prvom vijeku?

Razvedeni muškarci ispunjavanje te rubrike lakše podnose. Razvedene žene uvijek su gubitnice. Ne vole ih udate jer su pretnja, boje ih se muškarci jer im iz očiju potreba za onom stvari viri.

Zato godinama ostaju da sjede na istom kauču uz istog muža koji napeto gleda kako navijači, „naši momci“, razbijaju glave, automobile i kafiće i niko im ništa ne može. Muž urla, bravooooo, mlaćenje toljagama uz zaštitu policije jednako demokratija.

Žena decenijama sjedi pokraj stranca svog života. Ne pada joj na kraj pameti da će jednoga dana komad mesa reći: “Odlazim.“ „Odlaziš? Gdje ideš? U Bauhaus? Bez mene?“ „Odlazim od tebe, napuštam te, dosta je bilo. Želim ovo što mi je preostalo proživjeti sa ženom koju volim i ženom koja zna da postojim.“

Svaka buduća napuštena žena želi čuti ime „kurve“, najčešće joj ime ništa ne govori. Kad cjepanica ode tako daleko da se i formalno razvede, žena kreće u rat za imovinu. Ne da ni kašiku ni viljušku.

O dijeljenju jedine zajedničke nekretnine da se i ne govori. Izdaja se mora platiti. To znaju svi napušteni. Jebe se njima za zakon. Duševna bol koju osjećaju kad izgube nešto što ih godinama ne zanima nema cijenu. Tebi ljubav, gade, meni nekretnina.

Monstrum ne pristaje na takvu podjelu. Pred njim nije ostalo mnogo sretnih dana, želi sebi i svojoj dragoj da kupi stančić u kome će, daleko od zlobne gomile, opušteno razmijenjivati tjelesne tečnosti ili se samo držati za ruke. Bivša žena u “ratu” do istrebljenja bivšeg muža, nije sama. Dječica nude rješenje: “Tata, više ne voliš mamu. Daj kuću nama. Nas moraš voljeti.“

Zaljubljeni bivši muž i doživotni otac ne razumije šta mu djeca govore. Ostao je sam na zgarištu pokojne ljubavi.

Zašto ostavljene žene pate? Godinama žive uz muškarca koji ih žestoko ne zanima. Pa ipak? Gubitkom muža izbrisaće se i oznaka udata? Osjećaće nelagodu kad bude ulazile u bolnicu? Ne pada im na pamet da nikad neće ući u bolnicu ako njega bez frke puste niz vodu? Ne razumijem bivše žene. Gdje vam je ponos, cure? Opustite se. Mržnja ubija. Izaberite život.

Izvor: Stil/Vedrana Rudan/Rudaninfo

Leave a Reply

Your email address will not be published.